Frida ili o bolu, roman iz 2007. godine, nastao je iz pera hrvatske spisateljice Slavenke Drakulić, no neću pogriješiti ako kažem da je, osim nje, roman pisala tada već pedeset i tri godine mrtva Frida Kahlo. Biografski slojevi ingeniozno se prepliću sa autoričinim viđenjem ove umjetnice, stvarajući autentično prozno i dokumentarno djelo.
Iako predstavlja minuciozni sakupljački rad kroz koji je autorica vjerovatno prošla, ovaj roman nije surovi faktografski zapis. Na tek dvjestotinjak stranica stala je priča o uistinu nevjerovatnoj i nesretnoj egzistenciji meksičke slikarice iz prošlog vijeka. Stalni prelasci u pripovijedanju iz prvog u treće lice funkcioniraju kao meandri koji uvijek vode ka jednoj te istoj tački – ka bolu. Odnosi između dnevničkih unosa umjetnice i podataka o njenom životu konvergiraju sa emotivnim predstavljanjem njenih misli. Drakulić je stvorila zaista cjelovito književno djelo koje na skladan način korespondira sa slikarskim djelima Fride Kahlo.
U ovom romanu, na tragu biografskih podataka o Kahlo, nisu izostavljene scene krvi i patnje. Šta više, Drakulić detaljno opisuje najvažnije bolne trenutke u umjetničinom životu. Tako su opisani fizički bolovi tokom dječje paralize, potom bolovi od saobraćajne nesreće (prisutni tokom cijelog života), kao i od gangrene nožnih prstiju i, na koncu, od amputacije noge. S druge strane, opisani su i duševni bolovi prouzrokovani nezdravim ljubavnim odnosom sa slikarom Diegom Riverom ili sa njenom majkom i sestrom. Bol je, kao što se detektira u naslovu, predstavljena u muškom rodu, što nije tek slučajna gramatička odrednica. Ova riječ povezuje se specifično sa tjelesnom, a ne duševnom patnjom. Ipak, iako je Kahlo cijeli svoj život boravila u bolujućem tijelu, to se prenijelo i na njezino duševno stanje. Opisano kroz odnose sa najbližima, to stanje vidno je utjecalo na slikarstvo, a kada je prestala slikati, onda i na Fridinu volju za životom.
Sestrice, moje je tijelo uvijek bilo moj zatvor,
a sada, evo, postaje i grobnica.
Cjelokupno slikarsko stvaralaštvo Fride Kahlo bilo je obilježeno i omeđeno njenim tijelom. Slikala je male formate jer velika platna nije mogla obuhvatiti u krevetu, a motivi na slikama odražavali su nju i njen život. Autorica romana insistira na dvoplanskoj prikazbi književnog i naslikanog tijela koje stalno boli, a kada je bol tiha, tada Frida živi – slika. Gradacija boli i propadanja tijela iznutra transponirana je na platna. Drakulić na brilijantan način opisuje radove ove umjetnice, istovremeno pozivajući čitateljstvo da samostalno istraži njenu umjetnost. Osim toga, autorica vješto uvodi i fotografije, koje su također dostupne javnosti i u kojima se ogledaju fragmenti Fridinog života o kojem Drakulić piše. Na izvjestan način, zagledanjem u stvarne dokumente o Kahlo autorica romana kao da nas podsjeća da je ona zbilja postojala, te da knjiga Frida ili o bolu nije fikcija.
Bilo joj je očito koliko stanje tijela uvjetuje njene osjećaje, ponašanje, misli. Činjenica da je to tijelo bilo njezino za nju više nije imala isto značenje kao prije nesreće.
Fizičke i duševne boli u romanu su, svakako, dominantna crta, no uz njih se priljubljuje i cijeli niz želja koje Kahlo nije uspjela ostvariti. Jedna od najvećih bilo je majčinstvo i uzvraćena ljubav, a obje su neispunjene zbog njenog bolnog tijela. Iako je predstavljen i njen svjetski uspjeh, autorica do kraja romana kontrastno naglašava propast Fridinog tijela. Koliko god da su njene slike postajale bolje i poznatije, isto toliko se njeno tijelo raspadalo. Kraj patnji očituje se u Fridinom gubitku volje za životom i odlukom na samoubistvo, što, nakon itekako mučnih opisa, čitateljstvu neće donijeti nikakvo olakšanje. Sasvim suprotno tome, za ovaj roman se može reći da izaziva onu možda najbitniju emociju kod ljudi – empatiju. No, tekstualni put kroz koji čitatelji/ice moraju proći da bi ju osjetili nije lagan čak ni nakon završenog čitanja.
ZAVRŠNE RIJEČI
Osim što očigledno predstavlja homage liku i djelu Fride Kahlo, za ovaj roman ne bi se moglo reći da je komentar historičarke umjetnosti. Drakulić je pokušala približiti Fridu Kahlo kao čovjeka i to na takav način da je predstavi i kao slikaricu, i kao ženu, kao komunistkinju, biseksualku, Meksikanku, pri čemu nije zaboravila da je njeno tijelo, ipak, najvažnije od svih ovih odrednica, jer je ona u tom bolnom tijelu živjela i kroz to tijelo slikala. Ono je skrhano, što od materijalnog svijeta, tako i od ljudske ruke. Život tog tijela nalazi se i na Fridinim slikama, ali bez vidljivih granica i bez onog što je samo Kahlo osjećala – bez boli. Suprotstavljanjem tijela u stvarnosti i tijela na slikama Drakulić je, poput Kahlo, uspjela razgraničiti čula od osjećaja, život od umjetnosti.
Livreta 